Da je karakteristična autoironija Mladena Stilinovića doista nepokolebljiva, potvrđuje sasvim diskretan ‘šum’ koji je spomenuti umjetnik ubacio u svojevrsnu uvertiru vlastite retrospektive, zapravo prvog cjelovitog izložbenog pregleda njegovog rada dosad održanog u domaćoj sredini. Dok se penjete širokim stubištem ispred Muzeja suvremene umjetnosti, njegov prepoznatljivi nazalni glas odjekuje kao poziv posjetitelju da svjedoči spektaklu, ili kao pozdrav onome koji mu je upravo posvjedočio – banalna poštapalica Great show! ponavlja se u beskonačnoj petlji kao mantra za slučaj da se još nije naučio ponašati u skladu s prigodom. Usklik Great Show! izvorno pripada jednom od rijetkih Stilinovićevih videoradova u kojem se uz spomenutu mantru pojavljuje jedna žaba koja stalno skakuće, ali nikako da iskoči iz kadra. Takva scena, i takav scenarij, evociraju mnogo od zajedničkog duha radova ovog umjetnika – od opsesivnog ponavljanja radnji, simbola i motiva, preko određene atmosfere klaustrofobije i potenciranja zarobljenosti pojedinca u vlastitom društvenom i ideološkom kontekstu, do potpuno podrugljivog stava prema svakoj vrsti autoriteta.

Stilinović je tijekom posljednjih četrdesetak godina nadograđivao svoj prilično žamoreći vizualni i verbalni opus, kontinuirano usredotočen na jezik i na zastranjenja i manipulacije unutar istog, te je stoga pomalo nezahvalno natjecati se s tako brbljavim radom koji je čas vrlo elokventan, čas bistar i koncizan, čas zauman, čas filozofičan, konfuzan, apsurdan, čas prgavo neartikuliran, sveden na mucanje ili životinjsku onomatopeju. Međutim, unatoč toj zasićenosti, Stilinovićev rad iznimno je komunikativan, a brojne pojedinačne fraze iz njegovih radova pokazale su se tvrdokornima u svojoj referentnosti daleko izvan okvira jednog umjetničkog opusa. Dovoljno je ovdje spomenuti, primjerice, rečenicu An Artist who cannot speak English is no Artist (1994.), preciznu i samorazumljivu u pozicioniranju bilo kojeg autora današnjice prema globalnom svijetu umjetnosti, ili pak često citiran proglas Pohvala lijenosti koji je početkom devedesetih godina ne samo markirao unutarnje konflikte unutar novih odnosa snaga između ‘Istočne’ i ‘Zapadne’ umjetnosti, nego i duhovito komentirao poslovnjački, kalkulantski svjetonazor i kompleks prioriteta koji dominira današnjim sustavom umjetnosti, pa i među samim umjetnicima.
 

Pozicija s koje Stilinović gradi gotovo svaki svoj iskaz, pozicija je ranjivosti a ne snage, nesavršenosti a ne nepogrešivosti, nesigurnosti a ne uvjerenja. Jedan od radova baziranih na fotografiji i tekstu iz druge polovice sedamdesetih prikazuje samog umjetnika u naslonjaču, snimljenog iz donjeg rakursa, i počinje citatom iz knjige Jezik filma Jerzyja Płažewskog u kojem se simbolički učinak ovog rakursa definira kao onaj koji ‘čini veličanstvenim, preuveličava, izražava egzaltaciju i trijumf, autoritet ili vlast’. Dva lista kasnije sam umjetnik podriva ovu simboliku komentirajući kako je donji rakurs odabrao zato da bi pokazao svoje probušene cipele. Duboko uronjen u vlastito društveno i kulturno okruženje, Stilinović je umjetnik koji stalno reciklira, reinterpretira i preobražava sve čemu je izložen, od prazne medijske retorike do etabliranih dogmi u sferi ekonomije, političke i umjetničke ideologije. Ponekad je u tome sarkastičan, no učinak je zapravo ne samo prizemljujući i demistifikacijski, nego i otkupljujući pa i emancipatorski, koliko god su umjetnikove često puta iskazane intencije desimbolizacije boje (najčešće crvena) i deinstrumentalizacije jezika same po sebi proturječne.

Čujem da se govori o smrti umjetnosti, smrt umjetnosti je smrt umjetnika. Mene netko hoće ubiti, upomoć (1977.)

Napad na moju umjetnost napad je na socijalizam i napredak (1977.)

Ova dva iskaza svoj kultni status duguju poigravanju s mitovima i klišejima vremena u kojem su nastali, pri čemu prvi ima teorijsko-umjetnički, a drugi politički kontekst. Stilinovićevo prisvajanje i preoblikovanje obiju retorika odvija se na način poistovjećenja, u kojem ih spušta na vlastitu razinu, s apsurdnim konzekvencama. Istovremeno, njegovo kontinuirano zanimanje za elemente vizualnog i verbalnog komuniciranja u kontekstu tipično urbanog svakodnevnog života, nosi jednaku težinu i sličan stupanj poistovjećenja. U nekoliko radova realiziranih u mediju ‘knjige umjetnika’ (primjerice Frizeri, 1975., Prvi maj, 1975.), Stilinović afirmira spontani, nevješti, pa i prezreni dizajn ulice koji uključuje različite panoe, table, izloge i bizarne i naizgled kaotične jukstapozicije. Štoviše, u vlastitoj praksi takvu je vrstu ‘dizajna’ preuzeo kao svojevrsni estetski standard, što mu je omogućilo da sam za sebe uspostavi jednu neobičnu dvojnost. Njegov rad je ‘rukopisan’ i grub, ali ne i ekspresivan. Krhak je i asketičan u materijalu i tehničkoj izvedbi, ali je ipak grafički promišljen i principijelan. Distanciran je, ali ipak i emotivan.

Ovo posljednje najviše je karakteristično za seriju radova s temom boli, koja je na izložbi predstavljena velikom instalacijom Rječnik boli (najveća i najrecentnija inačica istoimenog koncepta), radom Igra bol te s nekoliko drugih. Bol je na neki način krajnja konzekvenca Stilinovićeva propitivanja jezika i njegove funkcije koja se u slučaju Rječnika ostvarila mukotrpnim korigiranjem prijevoda svakog pojma iz rječnika engleskog jezika, dok je u slučaju Igre ona unaprijed definirana kao jedini mogući ishod. Sav naš komunikacijski aparat sveden je na jednu neizbježnu elementarnu emocionalnu reakciju. Kad se bavi ekonomijom, i to u nekoliko vremenski i konceptualno udaljenih ciklusa, Stilinović je jednako neumoljiv – gotovo jedini broj kojim operira, koji opsesivno oduzima, dijeli i zbraja je nula. I kad nije, rezultat je opet ništica. Njegov, pak, odnos prema novcu osobito je svetogrdan – novčanice reže i prekraja u ironične montaže (88 ruža za druga Tita, 1991. - 1994.), na njih grafički intervenira tretirajući ih kao osmrtnice (elementi Eksploatacije mrtvih, 1984. - 1990.) ili ih instalira na nedostižna mjesta na način da provocira egzistencijalni instinkt gledatelja (Ambijent s novcem). Svijet kakvim ga pokazuje Stilinović čini se mračnim, no u isto vrijeme poetičnim i komičnim, a ispod čitave naše kulture i naših sustava vrijednosti, kad ih se jednom ogoli, stoji samo krhka i ranjiva egzistencija i neka temeljna ljudskost.

Ciklus Eksploatacija mrtvih, koji je nastajao kroz drugu polovicu osamdesetih godina prošlog stoljeća, osobito je mračan. Ova najkonzistentnija cjelina unutar umjetnikova opusa od početka do kraja nosi pogrebnički štih, a adresira dvije osnovne povezane teme – eksploataciju mrtvih znakova i eksploataciju mrtvih umjetničkih poetika. Znakovito je kako je ciklus nastajao upravo u vrijeme postmodernističkog zamaha citatnosti te se može promatrati i kao dio tog zamaha i kao njegova kritika. Eksploatacija mrtvih sadrži stotine predmeta – slika, kolaža, objekata i fotografija – povezanih ne previše krutom, ali sagledivom logikom. Vizualni uzorci koji evociraju poetiku povijesne avangarde (prvenstveno ruske) i oni izvedeni iz socrealizma, sveprisutni religijski i ideološki znakovi zvijezde i križa, fotografija Kazimira Maljeviča na samrtnoj postelji i hrpa tanjura, žlica, osmrtnica, svijeća, prehrambenih i odjevnih artikala nagurani su jedni do drugih u začudan i ne baš ugodan ambijent. Eksploatacija mrtvih kao da zaokružuje cijelu Stilinovićevu strategiju desimbolizacije i deinstrumentalizacije jezika i znakova. Ona istovremeno predstavlja i korak dalje – uspostavljanje jednog fragmentiranog, ali prilično živog novog narativa, svojevrsnog ‘plesa smrti’ u režiji samog umjetnika.
 

Uza svo Stilinovićevo ustrajno odricanje od estetske uljepšanosti, tehničke dorađenosti, uza svu njegovu autoironiju i nepretencioznost, ovaj četrdesetgodišnji opus okupljen na jednom mjestu i u kompetentno osmišljenom postavu nosi iznimnu komunikacijsku snagu, pa čak i toliko prezreni autoritet. Kao doista izdašan i u prostoru uglavnom jasno diferenciran pregled, izložba upravo potvrđuje kako njegovi radovi najbolje funkcioniraju kao vitalna i unutar sebe slobodna cjelina bez čvrste hijerarhije među jedinkama. Retrospektiva Mladena Stilinovića, baš kao i neposredno prije nje održane dvije manje paralelne izložbe posvećene Antunu Motiki i Miljenku Horvatu ili godinu dana ranije jednako ekstenzivan prikaz multimedijskog opusa Ladislava Galete, primjer je, ako ne najvažnijeg, onda barem najočiglednijeg smjera u kojem bi još uvijek relativno nov zagrebački Muzej suvremene umjetnosti trebao ići u budućnosti. Ovakav pogled na stvari sigurno je dijelom i lokalno obilježen budući da su se prema Muzeju godinama projicirala manje ili više ista očekivanja – kako će na reprezentativan način rasvijetliti pojedine ključne opuse, pojave, pa i čitave narative domaće suvremene umjetnosti, graditi na vrijednostima koje ona ima i stvarati nove, te pronalaziti načine da ih komunicira i obogaćuje u kontinuiranom dijalogu s istim takvim vrijednostima na globalnoj razini. Stilinovićev je slučaj specifičan jer je, posebno u proteklom desetljeću, rad tog umjetnika nedvojbeno stekao vrlo dobru vidljivost kroz brojne internacionalne izložbe, dok je istovremeno na domaćem terenu zadržao izuzetnu vitalnost, i to ipak više u kontekstu agilne izvaninstitucionalne scene, nego one institucionalne. Primjerice, danas globalno vrlo utjecajan kustoski kolektiv iz Zagreba, Što, kako i za koga (WHW), u Stilinoviću je od samog početka opetovano nalazio, pored Sanje Iveković, najvažniju sastavnicu svojih brojnih zagovaračkih i polemičnih izložbi koje najviše polažu upravo u problematiziranje društvenog konteksta. Razlog je već spomenuti komunikativan karakter njegove umjetnosti, a osobito njena poslovična brbljavost po pitanju stvari poput rada, novca, politike, siromaštva i smrti, koja je drži u ravnopravnom dijalogu sa sadašnjim umjetničkim i društvenim okruženjem bez obzira na to je li riječ o ranim postkonceptualističkim radovima iz sredine sedamdesetih ili sasvim novima. Imajući ovo posljednje na umu, zagrebačka retrospektiva događa se baš u pravom trenutku. Na vrhuncu ekonomske krize, u jeku potpuno podivljale političke i medijske retorike produktivnosti i štednje, nužnosti još više rada, još više odricanja i rezanja, a u pozadini sve veće oskudice koja se više ne da sakriti, Stilinovićev opus odavna suštinski zaokupljen jezikom ideologije, ekonomije i moći kao da nikad nije bio aktualniji. Great Show.